Povijest groblja Makarske

GRADSKO GROBLJE SV. KRIŽA I RANIJA MAKARSKA POKAPALIŠTA

Tekst: Marinko Tomasović
Fotografije i ilustracije: Antonia Vodanović i Brankica Pejković, Državni arhiv Split, fotoarhiv Gradskog muzeja Makarska

Groblja su najočitiji i najraniji dokazi emocionalnog i vjerskog odnosa čovjeka prema
umrlom i mrtvima.

Najranije  doba

Još je u kamenom dobu čovjek imao svijest o smrti i zagrobnom životu. Polaganjem cvijeća, čija je pelud otkrivena suvremenim istraživanjima kostura, iskazivao je i nama blizak odnos prema umrlom. Širi prostor Makarske i tada je bio nastanjen, iako kontinuiranim životom tek od oko 6000. godine prije Krista. Dokazuje ga pećina Bubnjavača iznad Veprica, stanište tijekom nekoliko tisućljeća. Iako grobovi njenih stanovnika nisu otkriveni, s kraja razdoblja sačuvane su kamene gomile ili tumuli. U njima se, unutar pravilne škrinje s poklopnicom, čovjek pokapao u zgrčenom položaju. Datiraju se u brončano doba, oko 2200.-800. godina prije Krista. Ostaci ovih grobova na uzvišenjima i danas opkoljavaju Makarsku, na Brdu i Budoščićima u Velikom Brdu, Biskupovom grobu u Makru i Zagonu u Kotišini. Predhodnica Makarske, oko 2500. godine prije Krista, već ima zametke na gradinskoj zaravni poluotoka Sv. Petar.

Rimsko razdoblje

U rimskom razdoblju, kao i danas, prakticiralo se ukopavanje izvan užih gradskih jezgri. Rimska groblja u Makarskoj otkrivena su na pojasu od franjevačkog samostana do Potoka nadomak hotela Dalmacija. Karakteristikama i nalazima datiraju se od 1. do 6. st., a rasporedom upućuju kako je tadašnji Muccurum imao policentričan izgled, slobodniji ili porazbacani sustav gradnji. Upravo rimska groblja pružaju najviše informacija o običajima kod pokopa i socijalnom statusu umrlih. U Makarskoj su evidentirana na ovim položajima:
– Franjevački samostan Makarska
– Gradski ili Kačićev trg
– Glavica
– Hotel Meteor/hotel Park i njihov zapadni pojas uz more
Pridodajemo im i nedavni nalaz groba iz 3.-4. u Kalalargi. Rimski su, barem dijelom, i grobovi u istočnom podnožju Glavice, zatečeni u iskopu za zgradu FINE i Pošte. Kao rimski uzimaju se i oni otkriveni kod gradnji kuća sjeverno od hotela Park, a možda i davno uočeni grobovi na Decimi.
Na Gradskom ili Kačićevom trgu grobovi su slučajno otkriveni još u 18. st., te u više navrata tijekom 19. i 20. st. Prema pepelu i ulomcima urni dio je pripadao spaljenim pokojnicima. Spaljivanje umrlih upućuje na prva stoljeća rimske vlasti, jer se kasnije, dijelom i zbog kršćanske vjere, napušta takav običaj sahrane. Grobovi su bili označeni i natpisnim stelama. Može se stoga reći kako rimsko groblje na trgu predstavlja, obilježavanjem i načinom polaganja tijela i spaljenih ostataka, prototip današnjeg groblja. Gradski trg označava i najstarije rimsko groblje, iako su grobovi iz 1.-2. st. nađeni i u podnožju Glavice. Na njenom vrhu otkriveni su grobovi načinjeni od krovnih tegula. Općenito se pripisuju siromašnijem stanovništvu, koje se ukopavalo i prekrivanjem tijela dijelovima velikih amfora. Takvi su grobovi uništeni i kod iskopa za hotel Meteor, a evidentirani i kod franjevačkog samostana. Indicije ukazuju da su formirani uz ranokršćanske crkve 5. ili 6. st.

Srednji i novi vijek

Rušenje Muccuruma 548. od strane Gota označava svršetak antičkog razdoblja. U 7. st. Makarska se navodi kao Mucru, a u 10. st. to Mokron, koji se kao utvrda može poistovjetiti sa Sv. Petrom. Utvrda se navodi i 1417., možda položajem i u podnožju. Mletački kartograf G. F. Camocijo 1572. Makarsku je prikazao kao utvrdu s tri kule, podignutu 1568. Urbanistički i graditeljski obrisi Makarske, kakvu poznajemo, ocrtani su pod okriljem Venecije od kraja 17. st. Simboli grada predstavljeni su katedralom i palačama, te zvonicima. Oblikuju se Gradski trg i Kalalarga, a baroknim gradnjama otvara se i obala. Francuska (1806.-1813.) i austrijska vlast (1813.-1918.) Makarsku tek nadopunjuju javnim i profanim gradnjama. Tada je, 1832., utemeljeno i današnje Gradsko groblje Sv. Križa.
U razdoblju koje mu je prethodilo, od 6. st. do 30-ih godina 19. st., groblja u Makarskoj nalazila su se na ovim položajima:
– Franjevačka crkva i teren uz nju
– Sjeverozapadni rub samostanskog posjeda uz Potok na granici s Trakačama
– Crkva Sv. Petra na istoimenom poluotoku i teren uokolo
– Katedrala Sv. Marka
– Pokapališta umrlih od kuge 1815. u širem podnožju Sv. Petra i na Bilajama jugoistočno od Gradskog groblja Sv. Križa

Najveće groblje Makarske u srednjem vijeku i osmansko-venecijanskom razdoblju nalazilo se u franjevačkoj crkvi i uokolo nje. Pod stare crkve prekriven je grobnim pločama s natpisima imućnijih osoba, iako su sačuvane glavninom tek od razdoblja 17. do početka 19. st. Iako francuski propisi iz 1808. naređuju izmještanje grobalja izvan naselja i crkava u franjevačkoj crkvi sporadično se ukapalo i nakon toga. Poznat je ukop u vremenu kuge 1815., ali i 1819. i 1824. Grobovi izvan crkve uništeni su i iskopom za potpornje mosta i Doma zdravlja. Iz dokumenta 1615. pisanog arapskim pismom i staroturskim jezikom doznajemo za muslimansko groblje, ubicirano uz Potok sjevernije od samostana.
Istovremeno groblje nalazilo se na zaravni poluotoka Sv. Petar. Očituje mu se kontinuitet ukopavanja još od vremena ranokršćanske crkve iz 6. st., nazvanom 1615. i katedralom, a razvojem i u sklopu samostana augustinaca iz 15. st. U crkvi su otkriveni grobovi od 15.-18. st., a reprezentativna je ploča iz 15. st. s najstarijim grbom plemičke obitelji Kačić, zmijom na štitu. Grobovi siromašnijeg sloja iz 18. st. otkriveni su izvan crkve. Zaravan je kratko vrijeme, približno od 1808. do oko 1832., bilo je i jedino groblje u Makarskoj, gdje  su ukopi 1830. tek poznati kao zadnji. Groblje na Sv. Petru pogrešno se uzima kao ukopište umrlih od kuge 1815. Zid groblja podigli su 1647. Mlečani, a u početku je imao obrambeni karakter. Raniji ogradni suhozid ukopišta bio je nešto uvučeniji. Zaravan je služila u Drugom svjetskom ratu kao groblje vojnika Wehrmachta, koje je kraće vrijeme bilo i obilježeno.
I grobovi u katedrali Sv. Marka iz 18. i početka 19. st. označavaju najmlađe ukope koje prethode današnjem groblju. U njoj su, osim biskupa u oltarnom dijelu crkve, pokapani članovi bratovština, ali i makarski plemići i imućniji građani.
U vrijeme kuge 1815., kada je u Makarskoj pomrlo i više od trećine stanovnika od njih 1500, za ukopište umrlih improvizirano su korištena dva veća polja. Uz morsko žalo u širem podnožju Sv. Petra nalazile su se tri grobne jame, ograđene 1816. kada im je postavljen i križ. Ovi zapušteni grobovi s ponekim natpisom, zarasli u travi i korovu, vidljivi su još sredinom 19. st. Najveća grobna parcela nalazi se na prevlaci Sv. Petra. Imala je izduženi nepravilni oblik i zauzimala je površinu od 4000,20 m2. Stajala je na pojasu današnje plaže, svega 20 m udaljenosti o mora koje ga je zapljuskivalo i dodirivalo. Groblje je do početka 30-ih godina 20. st. bilo obilježeno piramidalnim spomenikom na stepenicama, visine oko 2,30 m, postavljenim na žalu ispred današnjeg Veslačkog kluba dosta dugo nakon uklanjanja ograde. Uklonjeno je možda iste 1931. kada i latinski natpis preminulom fra A. Kačić Miošiću, kao nepoželjna oznaka u godinama već razvijenog turizma, jer su djelovanjem mora ljudski ostaci groblja izbijali na površinu.
Dvije manje grobne parcele umrlih od kuge, površine 90 m2  i 122,5 m2,nalazile su se sjeverozapadnije, uz lijevu stranu potoka Gorinka. Ove grobne jame ucrtane su 1835. u prvom austrijskom katastru, kao i tri parcele, veličine do 257,60 m2, na Bilajama oko 100 m jugoistočnije od Gradskog groblja Sv. Križa.
Dubina grobnih jama umrlih od kuge šire reguliranim propisima iznosila je 10 stopa (oko 3,2 m). Postoje indicije i o manjim grobnim parcelama okuženih, ali i pojedinačnim ukopima u samoj gradskoj jezgri Makarske, u blizini poznatih ili kojim drugim, danas nama nepoznatim mjestima.

Gradsko groblje Sv. Križa

Teže je sa sigurnošu reći koji su razlozi bili odlučujući da se 1832. Gradsko groblje Sv. Križa utemelji upravo na današnjem mjestu istočnog prilaza gradu. Možda je i koji raniji ukop, ovdje ili na nedalekom jugoistočnijem ukopištu okuženih, označio kontinuitet u odabiru mjesta za novo groblje. Takav je slučaj bio na splitskom Sustjepanu, čijem uređenju i posvećenju 1821. prethodi učestalo pokapanje u vremenima epidemija kuge. Svakako, za izmještanje makarskog groblja bio je odlučan, ako ne i presudniji njegov pogodan položaj, i dugo nakon toga dosta udaljen od ruba grada. Ovim je zadovoljavao francuske propise 1808. o smještaju grobalja izvan naselja i crkava, iako je naredba konkretno ispoštovana tek od vremena austrijske vlasti, počev od 1826. Ucrtavanje groblja 1835. na katastarskom prikazu Kotišine (Villaggio Cottisina…, k.o. 268; mapa br. X) dokazuje kako je izduženu kvadratičnu površinu od 2527,20 m2 sačuvalo sve do proširenja groblja prema istoku 70-ih godina 20. st. Njegov obzid i danas je sačuvan kao ograda starog dijela groblja, poznatim i iz jednog prikaza Makarske iz vremena nedugo po njegovom utemeljenju. Groblje je tada bilo istaknuto otvorenom pogledu izdaleka. Groblje od samog početka nije bilo uređeno prema jasno zacrtanom planu. Još se 1910. piše o nedostacima takve neorganizirane podjele grobnog polja, bez puteljaka između grobova, a ističe se potreba nastavka njegovog pošumljavanja, vjerojatno započetog 1885.-1889. O izgledu makarskog groblja u njegovim počecima teško je suditi prema škrtim opisima. Prema dosta kasnijem opisu iz početka 20. st. ono nije bilo urešeno brojnijim i umjetnički reprezentativnim spomenicima. Osim neorenesansne kapele V. Pavišića iz 1893. i Žene koja grli Križ iz 1902. P. Bilinića nije posebice istaknut koji drugi spomenik, među rijetkim novijim obilježjima. Svakako, prevladavali su skromni, “ubožni” grobovi i prosti križevi, među kojima je i danas sačuvano nekoliko neogotičkih kovinskih Raspela iz samog početka 20. st. Uopće, ne treba pomišljati kako je makarsko groblje Sv. Križa bilo urešeno brojnijim, odjednom prenijetim nadgrobnim spomenicima s prethodnog ukopišta na Sv. Petru. Takve oznake više i nije moguće prepoznati, jer u dugom protoku vremena, od prestanka pokapanja na Sv. Petru oko 1830., valja uvažavati i pojmove osobnog i obiteljskog zaborava, kao i njihovog izumiranja, iskazanog u konačnici i u materijalnom karakteru kroz sami nestanak spomenika. Njega osobito dokazuje prijenos plemičkih nadgrobnih ploča 18. st. iz makarske katedrale na groblje početkom 20. st., od kojih je među poznatima sačuvana tek grobna Ivaniševića ploča. Don Petar Kaer crtežom ih je 1914. donio u svojoj knjizi, jer ih je, kako piše, upravo tim načinom i želio sačuvati od zaborava.
Putem nadgrobnih obilježja nemoguće je predočiti izgled groblja u trenutku njegovog utemeljenja. Može se tek pretpostaviti kako su ljepši spomenici postavljani nad grobnicama u njegovom središnjem dijelu, bliže grobljanskoj crkvi. Izuzetkom ukrašene grobne ploče s nečitkim natpisom (GREGORIUS KADC…) i s urezanom 1838. godinom, danas u reutiliziranom grobu ispred crkvice Sv. Križa, najraniji spomenici starog dijela groblja pripadaju tek drugoj polovini ili bliže kraju 19. st. Sveukupno ih je dvadesetak, a razmješteni su na svim dijelovima groblja. Veličinom i izgledom, ali i neostilskim vrijednostima, spomenici iz druge polovine 19. st. (Središnji Križ iz 1872. – obnovljen 90.-ih godina 20. st.; Grobnica Miličić – Ivanišević iz 1881.; Kapela Pavišić – Riboli iz 1893.) dominantni su i u današnjoj slici starog dijela groblja. Groblje nije korijenito izmjenilo izgled niti uređenjem 1933. Zadržalo ga je u općim crtama sve do 70.-ih godina 20. st., kada se ukopište proširuje izvan starog zida na istočnu stranu. Groblje je Rješenjem br. 532-10-11/2-1, Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture u Splitu, od 25. 10. 2002., stavljeno pod preventivnu zaštitu.
Današnji izgled Gradskog groblja Sv. Križa rezultat je konačnog uređenja 2004. od strane Grada Makarske. Ono predstavlja njegovo iznimno uspjelo proširenje ukopišnim poljima uz šetnicu, izuzetkom pristupne strane s juga, gradnje mrtvačnice i svečane dvorane za ispraćaj, te osmišljavanja groblja unutar šire hortikulturalne zamisli kao jedne cjeline.
Naposljetku, još uvijek je otvoreno pitanje vremena gradnje grobljanske crkve, u kojoj je oltar prenijet iz crkve Sv. Filipa. Ona zasigurno nije bila podignuta u trenutku utemeljenja groblja, jer nije ucrtavana na katastrom planu 1835. To je učinjeno naknadnim ucrtavanjem crkve, zasigurno puno ranije od 1891., kada je dokumentirana i na fotografiji. Ipak, u shematizmima tadašnje Splitsko-makarske biskupije prvih godina 20. st. ne navodi se crkva na groblju. Uskoro se spominje, kao 1909. i 1910., ali bez naziva. Od 1911. naziva se crkvom Sv. Frane, kao i 1925. Vjerojatno je kasnija promjena titulara tek simbolički preuzela naziv velikog Križa u središtu makarskog groblja. Zanimljivo je kako dubrovačko groblje Boninovo dobiva crkvicu Sv. Križa nakon što se duže vremena na njemu ukopavalo. Pak, jedno od grobalja u Opuzenu, do 1834., nosilo je i naziv Sv. Križa, iako na njemu, najvjerojatnije, i nije postojala istoimena crkva.  Križ na makarskom groblju  podignut je kao simbol vjere, ali i konkretnog očitovanja grobnog polja, okupljajući i vezujući na sebe, u prvom redu, sva ona skromno obilježena ili bezimena, odavno nevidljiva i zaboravljena počivališta umrlih.

groblja

Označena kužna groblja na makarskoj plaži na katastarskom planu 1835. (Državni arhiv Split)